Nije znao što su jagode, ali osjeti miris istih. Čitav taj dan bijaše obilježen mirisom jagoda. Mučila ga je nemogućnost saznanja o tome što su jagode. Kako da ih zamisli, postoje li uopće i kako to da imaju takav prodoran i ugodan miris. Sinoć se zamarao time što je miris i kako da ga razlikuje od ostalih čudnih vibracija koje mu se približavaju na samo jedan način. Njegov uski tunel spoznaje, kako ga je kasnije prozvao, bijaše ujedno i jedino mjesto spoznaje. Toplinu je dobivao izvana, kao da se nalazi u središtu sunca. Kao da je djetešce u majčinoj utrobi. Nije poznavao vrijeme, ali genij kao što je on, pomalo sumanut i van prostorno idejnih ograničenja, stvorio je sasvim glatku sliku svojeg postojanja i smjestio ju u odgovarajući predložak. To ga učini zadovoljnim taj dan. Prvo je spoznavao osnovne fizičke i matematičke zakone. Uoči kako se njegova priroda replicira po određenim pravilima. Uvidje formulu kaosa i ispiše ju na marginu svoje racionalne prirode. Zatim se pozabavi općim životnim zakonima. Spozna da ne može postojati drugo objašnjenje; On je jedinstveno biće u velikoj sili stvaranja koja se izmjenjuje kako vrijeme prolazi. Sve shvati, duboko ponirajući u svoj um, stvori osnove svih psihologija.

 

Prekretnica je došla izvana. Onaj prvi miris jagode što osjeti bijaše odlučujući element koji je upotpunio savršeni krug i zavrtio se. Miris bijaše inercija koja učini njegov genijalan um svakodnevnom tvornicom novih istina. Sve se bijaše posložilo u savršen odnos. Sve, osim jedne stvari koja ga već, ako je vjerovati pravilnoj izmjeni hrane koju je jeo u istim razmacima i prema kojoj osmisli vrijeme te mu nadjene ime po kojemu će ga u svojoj memoriji prepoznavati, dva mjeseca mori. Nikako do dođe do rješenje. U glavi ispiše desetke, stotine jednadžbi i niti jedna nije bila ispravna. Ne uspijeva pronaći poveznicu. Gdje se on uklapa?

 

Od svega što je njegov mozak izrodio jedino sebe samog nije mogao smjestiti u jednadžbe. Prvo pomisli da je razlog tome upravo to što njegov mozak nije izrodio sam sebe. Nakon dugo razmišljanja odustane od tog rješenja. Kako to da veličanstvene jednadžbe izrodiše samo jedno genijalno biće? Zar je sam? Gotovo sve podražaje bijaše dobivao kroz jedan tunel. Kada se njegov um dovoljno razvio da počne dijeliti imena stvarima, on ga prozva uskim tunelom spoznaje. Uzak bijaše zato jer osjeti da ne dobiva dovoljno informacija iz njega.

 

Nakon pet mjeseci, počne gubiti razum. Pošto je objasnio sve pojave, zakone, sile i svako moguće rješenje pojedinog problema, nije mogao odustati od konačne jednadžbe. Na žalost, nije mogao sebe smjestiti u istu i to ga je neprestano pratilo. Da si olakša vrijeme koje mu je preostalo, on izmisli glazbu. Posveti joj sljedeća dva mjeseca, a potom se vrati razmišljanju. Miris jagoda opet se pojavi. Ovaj put ga je prihvatio drugačije. Kao da je plivao u istom. Odmah potom kao da isti prolazi njime i na kraju se u njega pretvori. Tjedan je dana živio u uvjerenju da je jagoda, sve dok njegov apsolutan um nije shvatio da je obolio. Bolest, morao ju je definirati. Nastao je nekontroliran kaos u njegovom definiranju ličnosti. Postajao bi nešto drugo, uzimao oblike svih pojava. Identificirao se sa svim što je mogao pojmiti, a mogao je pojmiti mnogo toga, samo da identificira sebe.

 

Nije se olako primio svoje posljednje zadaće. Ponovno preispita sve jednadžbe koje je posjedovao ne bi li pronašao i najmanju pogrešku. Sve sumira, stavi u odnose, izjednači, izračuna i napokon zaključi. Smisao svega je besmislen. Nikada neće uspjeti sebe definirati. Nikada se neće pronaći. Vrijeme će replicirati novi um, novu osobu i opet isti problem. Shrvan, on izmisli bol. Tugu i osjećaje. Po prvi put osjeti se usamljen, a po zadnji put smogne snage da sva svoja saznanja sažme i izbaci ih sebe. Poželi biti ništavilo. Izjednačiti se nulom. Skupi hrabrosti, nakon devet mjeseci sakupljanja, i sve svoje misli krene proliti kroz onaj isti uski prolaz spoznaje. U odlučujućem trenutku, a koji se prema njegovim proračunima baš tada i trebao desiti, tunel se uruši i njegovo znanje ostane zauvijek zatrpano između njega i čovjeka u kojeg se rodio.

 

On, i svi sljedeći ljudi koji su ikad izašli iz majčine utrobe, utrošiše sve svoje vrijeme tražeći davno izgubljeno znanje.

Hed je jebač. Pravi međimurski jebač. Upisali smo ove godine obojica isti faks i otkako smo počeli ne ići na predavanja i prepisivati ispite, od onda je on pojebao više nego ja. Neka mu bude, svatko dođe kad-tad na svoje. Sjeli smo u njegov dobro očuvani golf i krenuli u Bjelovar na pivu. Nagovorio ga ja da vozi, dao mu pedesetaka i krenuli on, njegova žena Ana i ja putem provincijskog pivskog zadaha. Njegova žena je još uvijek nedorasla i nezrela djevojka koja se svima želi patološki svidjeti pa im umjesto pokojeg argumenta koji bi održao na vodi njen ionako slab integritet ponudi pičku. A tko u današnje teško vrijeme odbije pičku? Ni moj kolega nije odbio. Čitava dva tjedna dobivao sve na pladnju, a kao pravi jebač znao je da žena nije samo pička nego i ruke pa je Ana tu i tamo oprala suđe i usisala dok bi on i ja gledali filmove i pili pivo. Sve to bi divno krasno. Pravi studentski život.

 

Prođe neko vrijeme, a oni još uvijek skupa. Bez obaveze, bez vezica i s mnogo seksa. Ide njemu, ide njoj, ne ide meni. No, to je druga priča. Kolega hed kao nadasve autoritativni momak je držao sve pod kontrolom, dok ga jedan dan nije netko naguzio. Lijepo, elegantno i fino. Ne kao šator scena u gay kauboji filmu, već sasvim nježno njemu u dupe doleti Amorova strelica i ne snašavši se, on bi zaljubljen u Anu. Utjecao je na nju, promijenio ju je pa sam je čak i ja počeo koliko toliko tolerirati. Promijenila se cura, više nije toliko kreštala, nije nudila pičku na pladnju svakome tko otvori vrata i počelo to funkcionirati.

 

Hed je baš vikend prije otišao iz metropole. Reče mi prije polaska:

 

- Čuj, idem doma. Ali ne zato što mi se ide, već da vidim kako će se Ana ponašati. Mislim da smo dovoljno dugo da ovo iz zajebancije prijeđe u nešto ozbiljnije. Neka ovo bude test.

- idi sine, i zakopčaj se da se ne prehladiš

 

I ode on na samo dva dana van Zagreba, daleko od svoje žene Ane.

 

Vozimo se mi, dakle, prema Bjelovaru u njegovom golfiću.

- I, Ana – upita on – kako ti je bilo u Zagrebu?

- a dobro

- si bila vani?

- jesam

- i?

- a ništa posebno. Bila sam na rođendanu kod jedne cure.

 

Za sve to vrijeme ja sjedim na prednjem sjedalu i pravim se da ne slušam.

 

- koje cure?

- Ma kod Antonije..

- Poznam ju?

- Ne, to ti je Borisova sestra..

- Boris? Onaj kojeg si spucala zbog mene?

- Boris. Da, taj.

- I?

- Pa ništa.. a ti? Si bio ti vani?

- Jesam

- Jesi heftao što?

- Nisam

 

Digitalni brojač kilometara ukaza kako smo napravili već zanimljiv dio puta prema provinciji.

- Joj Hed, moram ti priznati nešto.. peče me savjest.

- Ti to imaš? – ubacim se ja, pokušavši pretvoriti to u šalu. Neuspješno.

- Znaš… ovaj, napila sam se i..

- da?

- Pa znaš, nije mi se dalo doma u tri u noći pa sam prespavala kod Borisa

- da?

- u njegovoj sobi

- da, i?

- U njegovom krevetu.. i znaš.. bila sam pijana.. ovaj, poševili smo se.

 

U tom trenu zaškripaju gume golfića. Hed se toliko uzruja da mu glava poprimi žarko crvenu boju dok je otvarao vrata na sred ceste i tjerao Anu van. Ja sam nastavio sjediti šutke, gledajući na drugu stranu. Izvukao ju je van, na sred ceste, postavio na haubu, skinuo hlače i počeo ju jebati.

- Hed!- povičem

- Što je, jebote!? Vidiš da jebem!

- Ma ništa, kazeta je gotova, koju sad da stavim?

- Ma ajde stavi koju hoćeš i daj, jebote, povuci ručnu na autu, vidiš da mi pička hoće pobjeći!

Dakle, priča koju već objavih i koju smatram idejno odličnom. Možda ideja ne prati sadržaj, ali hej, prvi mi je put. Budimo nježni.

Mitraljezi, kalašnjikovi, pištolji

Na krevetu, prostrtom bijelom plahtom i prekrivenom plavim pokrivačem, već treći dan ležao je Marin. Madrac je bio neprirodno tvrd, a jastuk bi se kao da je ispunjen vodom prelijevao s jedne na drugu stranu ovog starog i rasklimanog bolničkog kreveta.
Bilo je rano jutro. Negdje oko 3 ili 4 sati. Nije točno znao niti se obazirao. Jedino što se u ovo sumorno doba moglo ćuti bijaše hrkanje bolesnika koji je ležao do njega. Bio je to stariji gospodin koji je u njegovu sobu pristigao pred dva dana. Uza sebe, primijeti, imao je fotoaparat. Iznimno crveni obrazi stapali su mu se s gustom bijelom bradom i davali dojam djeda Božićnjaka. Glas mu je bio nešto tiši i viši nego što bi se očekivalo od takvog visokog, uglađenog i jakog čovjeka. Ustanovio je to Marin odmah po ulasku, dok ga je ovaj pozdravio. A ustanovio je to i kasnije kad je ovaj počeo s pričom i nije prestajao. Marin je bio osoba iznimno čvrstih živaca. Miran, staložen i uvijek nekako zamišljen. Od njegovih bistrih plavih očiju sunce se odbijalo poput dugačkog svijetla automobila od mačjih oči nekog drugog vozila. Unatoč tome što je pogled bio snažan i dubok, plava boja je stišala cjelokupni dojam. Lice mu je izgledalo starije nego što je on zapravo bio, a rijetka brada davala mu je mladenački, buntovnički izgled. Kao što mu je i lice postojalo u nekoj čudnoj opreci mladenaštva i starosti, tako su mu i misli bile koncentrirane na razne apsurde koji su mu se tih dana događali. Ni sam nije znao zašto je u bolnici. Vršili bi na njemu svaki dan i po nekoliko pretraga koje su redovito bile neugodne. Zabijali bi mu iglu duboko u vene i vadili krv. Oveća, muškobanjasta medicinska sestra, svaki bi mu dan izmjerila tlak i vozala ga uokolo kolicima na razne druge pretrage i slikanja.
Sad je već šest dana bio ovdje. Imao je dovoljno vremena da upozna svog cimera koji je i dalje, uporno, neumorno i izuzetno glasno hrkao svake noći. Sada ga je i to počelo ozbiljnije živcirati jer polovicu noći nije mogao spavati. Taj se čovjek zvao Branko Mrazović. Kao da mu je prezime savršeno odgovaralo licu i cjelokupnoj pojavi. Branko mu je pričao o svom životu. Taj dan mu je ispričao tragičnu priču o svojoj bivšoj ženi.
-Zvala se Ana- rekao je sa sjetom u glasu, a lice mu posta staro i pusto kao korito presušene rijeke po kojoj izbijaju posljednje biljke koje će uskoro uvenuti i strunuti.
-Znaš- pričao je tužnim glasom - ono što sam najviše volio odbilo mi se o glavu. Volio sam ju slikati golu. Redovito nakon seksa kad bi ona, izmorena zaspala. Ona to nikad, jadnica, nije saznala. A nisam pronalazio većeg užitka od  slikanja njenog golog i uznojenog tijela. Ponekad bih s njom legao u krevet samo zato da je kasnije mogu slikati. Imao sam puno slika i uvijek ih nosio sa sobom. Tako sam jednom krenuo u Japan na poslovni put. Tamo sam upoznao jednog čovjeka kojeg su izuzetno zanimale fotografije i koji se i sam tim poslom bavio. Nakon duljeg oklijevanja, pokazao sam mu slike Ane jer sam ih smatrao svojim svojevrsnim umjetničkim djelima. Lin Che je ostao duboko impresioniran slikom koju sam mu dao. Ta je slika bila drugačija od svih ostalih po tome što je na njoj Ana nosila svezan rep. Nikad prije ili kasnije je nisam uslikao s kosom svezanom u rep. Lin Che je nestao, a ja sam nakon nekoliko dana dobio poziv iz ambasade. Ana je pronađena mrtva. Silovana i ugušena, a pokraj nje je ležala slika. Ona ista slika koju sam mu dao. Nikad ga nisu pronašli, a ja si nikad nisam oprostio.
- Pustio je suzu i okrenuo glavu na drugu stranu. Marin nije znao što da kaže. Legao je u svojoj krevet i prepustio se svojim brigama.

Tu noć, hrkanje je bilo gotovo neizdrživo. Ležao je s upaljenim malim svjetlom i pokušao čitati Krik i Bijes, W. Faulknera. Bio je to njegov omiljen pisac. Nepovezani događaji u glavi retardirane osobe i glupost njegove sestre, njemu su se činili izuzetno zanimljivi. Ugasio je svjetlo i usnuo. Sanjao je kako je u ratu i oko njega se čuje pucnjava. Ta glasna i nepodnošljiva pucnjava. Mitraljezi, kalašnjikovi, pištolji. Svi su oni tvorili jedan neprekinuti niz eksplozija koje su ga pogađale ravno u glavu i srce. Napokon, jedan metak ga pogodi posred čela i on se uplašen i uznojen trzne iz sna.
Nad njim je stajao Branko i držao fotoaparat usmjeren prema njemu. Skočio je s kreveta, uzeo aparat i napao ga. Tukao ga je tim bijednim, jeftinim aparatom po glavi dok ga nije obrušio na krevet. Bacio je aparat na pod i počeo ga gušiti.
-Ti ćeš mene slikati - povika - pička ti materina nastrana! E, Boga mi nećeš! - vikao je i nastavio ga grčevito gušiti.
- E nećeš, mater ti jebem, nećeš! A nećeš više ni hrkati, seronjo jebeni!! -

Sva ova previranja na blog.hr su za mene opet povoljno završila. Kako? Jednostavno, odlučih otvoriti ovaj blog i sad opet odlučih da ću na ovom blogu objavljivati isključivo svoje priče što znači da ću ih redovitije pisati, a što pak znači da ću još prije samoaktualizirati svoju genijalnu ličnost. Svima lijepi pozdrav.

I nema veze s velikim zvijezdama bloga što su došle ovdje.. Ja bih samo komentirao. Za sad. A vjerojatno ću imati i inspiracije.